Sjećanje na Rusa Andreja Pjatakova

 

Za Rusa Andreja Pjatakova i njegovu obitelj doznala sam početkom studenog 2015. od dr.sc. Radovana Kranjčeva, umirovljenog profesora iz Koprivnice koji je sasvim slučajno, preko trećih osoba (od znanaca gđe Ksenije Šolić, rođ. Ljubanski) saznao  da se grupa "Rusnasled" bavi istraživanjem i bilježenjem sudbina  emigranata iz Rusije uoči, za vrijeme i nakon Revolucije, a također i njihovih obitelji i potomaka. Prof. Kranjčev kontaktirao me telefonski i ponudio ispričati svoja sjećanja na Andreja Pjatakova i obitelj.

Već se u prvim njegovim riječima osjetila toplina kojom se sjećao Andreja Pjatakova, a to je bilo još upečatljivije nakon što je svoja sjećanja stavio na papir i poslao u vidu maila na moju adresu.

Pod snažnim dojmom koji je tekst prof.Kranjčeva ostavio na mene odlučila sam posjetiti kako prof.Kranjčeva u Koprivnici,  tako i obitelj pok. Andreja Pjatakova u Hlebinama. O tome sam obavijestila gđe Innu Grubmair i gđu Elenu Pilićevu-Čorko koje su isto bile suglasne s tom idejom o posjeti te smo tako 27.11.2015. gđa Pilićeva-Čorko i ja otišle put Koprivnice i Hlebina.

Prof.dr. Kranjčev dočekao nas je vrlo srdačno u svom malom svijetu, tj. korisnik je Doma za starije i nemoćne osobe u Koprivnici. Naime, supruga prof.Kranjčeva je umrla te on više sam nije mogao uzdržavati kuću i istu je prepustio kćeri i njenoj obitelji. Kćer prof.Kranjčeva je profesorica biologije, ima doktorat i u Koprivničko-Križevačkoj županiji je rukovoditeljica odjela za urbanizam.

Andrej Pjatakov - zapis prof.dr.Kranjčeva s dopunama Josipa Pjatakova, sina A.Pjatakova 

Rođen je 01.01.1897. u Rostovu na Donu kao donski Kozak, a umro je 25.03.1969. u Hlebinama

Kao dječaka pregazila su ga kola i prestao je rasti te je ostao niska rasta iako su mu braća bila visoka i jaka.

A.Pjatakov je došao u prekodravsko mjesto Gola 1921. g. a odatle 1930. u Gabajevu Gredu gdje se prvi put oženio (djevojačko prezime Bobovac) umrla u porodu i s njom imao dvije djevojčice od kojih je samo jedna ostala na životu, ali je i ta već pokojna).

 Bio je vjernik pravoslavni ali je vjenčan u katoličkoj crkvi u Plašincu ili Lepavini i išao u Koprivnicu na vjeroispvijest.  S drugom ženom djevojačkog prezimena Lončar iz Otočke u Prekodravlju imao 3 sina: Ivana, Matu i Josipa. Ivan i Mato su već davno umrli ,oboje nesretnim slučajem, a živ je samo sin Josip Pjatakov (r.25.04.1937. poljoprivrednik) koji danas živi u Hlebinama, ulica Stjepana Radića br.91. On ima dvoje djece: Zdravka i Jasnu koji žive u Koprivnici. Oboje su bili učenici prof.Kranjčeva u srednjim školama u Koprivnici. 

Tijekom Drugog svjetskog rata u Gabajevoj Gredi Andrej Pjatakov susreo se s dvoje donskih Kozaka od kojih je jedan bio njegov rođak iz Rostova. Tu dvojicu Kozaka Nijemci su bili  zarobili i prinudili ih da se u graničnom području s Mađarskom bore protiv "crvenih", odnosno protiv Bugara. Obojici se zameo svaki trag.

Andrej Pjatakov imao je svega 18 godina kad je kao "bijeli" pobjegao pred "crvenima" iz Rusije.

Dva njegova starija brata i dvije mlađe sestre s roditeljima su ostale u Rusiji i svi su završili svoje živote u Staljinovim gulagima u Sibiru.

Još su dva Rusa kao nekadašnji "bijeli" živjeli u Hlebinama. Jedan se prezivao Kirilenko i bio je iz Ukrajine (kćer Kirilenka zove se Anka Pakasin i živi u Hlebinama), za drugog se nezna ime, a postojao  je još i jedan čovjek po imenu Česnakov (bio prekupac)  koji je živio u Virju kod Novigrada Podravskog, ali nepoznato je iz kojeg dijela Rusije je došao.

Prof. Kranjčev je u dobi od 18 godina već bio  mladi seoski učitelj i službovao je u Gabajevoj Gredi od 1952. do 1954. te je tu upoznao Andreja Pjatakova već kao vremešnog čovjeka niska rasta i pognutog hoda i kojeg su svi mještani jednostavno zvali Rus, a njegovu obitelj Rusovi. 

Vrlo brzo se uspostavilo obostrano prijateljstvo dvoje ljudi različitog društvenog i intelektualnog porijekla, ne samo radi činjenice da su  troje Pjatakove djece bili izvrsni učenici mladog učitelja Kranjčeva.

A. Pjatakov je osobito u jesen i zimi često navraćao u školu gdje bi u učiteljevom stanu uz petrolejku i "orkestar" kućnih šturaka zajedno provodili večernje sate u zanimljivim razgovorima. Također se  iz učiteljeve sobe noću mogla čuti tiha i uvijek tugaljiva pjesma koju su oboje pjevali uz ognjište, a koju je učitelj Kranjčev popratio i svirkom na braču.  Skoro uvijek su to bile stare i za mnoge već odavno zaboravljene ruske tradicijske pjesme koje bi Andrej Pjatakov tiho i s promuklim glasom pjevao na ruskom jeziku. Bio je A.Pjatakov,  kako se kaže,  "duševan čovjek" koji je kroz pjesmu iščitavao svoju dušu, pričao svoju nesvakidašnju životnu priču i svoju životnu dramu, a učitelj Kranjčev koji je ponešto govorio ruski, marljivo ga pratio pjevajući i svirajući na tamburi. A.Pjatakov je uvjek bio skroman i tih, nikad iz njegovih usta nije izašla ikakva osuda ili gorčina, ružna riječ ili srdžba zbog sudbine koju je proživio.

Po sudu prof.Kranjčeva Andrej Pjatakov bio je veliki pravednik te mu se zbog toga još teže prisjećati onih davnih dana drugovanja. Ti sati i te  noći provedene u seoskoj osamljenosti i prijateljevanju i danas su u svijesti prof.Kranjčeva,  te proživljava tu tugu i nepravdu koja je pratila A.Pjatakova pa iako je od tada prošlo više od 60 godina čine se tako živi i kao da su se jučer događali. Još i danas prof.Kranjčev sjeća se tih sjetnih napjeva i ponekad zapjeva "Stepa, stepa svuda uokolo" i " Skitnica" a zbog dubokog suosjećanja poteknu i suze.

Svoju životnu priču A.Pjatakov je prof.Kranjčevu ispričao već kod prvih susreta. Oboje su uvijek pazili da ih nitko ne čuje i ne svjedoči njihovim razgovorima. Tome su bile razlog dvije činjenice: prva je ta, što su ljudi poput Pjatakova u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji bili u nemilosti i gotovo da su živjeli u potaji strepeći i nadalje za svoj život. Druga je činjenica proizlazila iz vjerske  usmjerenosti i životnih uvjerenja i svjetonazora njih obojice, a s vjerom i vjernicima, kao što je dobro poznato, tadašnja vlast nije bila u dobrim odnosima. Po iskazu prof.Kranjčeva, to se odnosilo i na njega kao prosvjetara jer je  upravo zbog te činjenice koja se odnosila i na njegovu obitelj, bio dekretom upućen upravo u tu malu udaljenu seosku školu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Бранка Драгичевич у Пятаковых

На могиле А. Пятакова

 

Podravinu i rodni Đurđevac zadužio je istraživanjem, objavljivanjem radova i promoviranjem različitih prirodnih fenomena i prirodnog bogatstva Podravine kao što su šume, livade, podravski pijesci, flora i fauna (pogotovo kukci, odnosno leptiri) gljive i mnogo toga drugog. Iako u poznim godinama i dalje fotografira, obilazi terene, istražuje i piše.

Izvor: https://www.facebook.com/permalink.php?story

                            _______________________________________________

 

Iskaz Dr.sc.Radovana Kranjčeva, prof. dat u Domu za starije osobe u Koprivnici.

Otac prof.dr.Kranjčeva, također prof.dr. bio je predavač i direktor na Građevinskoj školi u Đurđevcu i simpatizer HSS (Hrvatska seljačka stranka) i vjernik i po tome ondašnjim vlastima loš primjer za mlade jer je svoju djecu vodio u crkvu. Stoga su ondašnje vlasti izmislile razlog za zatvaranje u Lepoglavu (navodni višak žita kojeg nije prijavio i predao tadašnjim vlastima - to je tada bila obaveza, a također i to što se nije priklonio novim vlastima nakon 1945). U Lepoglavi proveo 2-3 mjeseca i tamo obolio ali su ga na zahtjev supruge, tj. majke prof.dr.Radovana Kranjčeva vlasti poslale 1949. godine u Vukovar na mjesto nastavnika na gimnaziji. Nakon godinu dana dobio je premještaj u Bjelovar i tamo proveo 2-3 godine, obolio i u 57-oj godini života umro (bio je rođen 1900).

Sam prof.dr.Radovan Kranjčev je kao mlad čovjek podnio teret gubitka oca, upisao se u Učiteljsku školu u Križevce i po završetku, s 18 godina, išao po kazni (?) raditi 4-5 godina u Gabajevu Gredu (malo udaljeno mjesto iza Hlebina). Ta prva služba ga se dojmila, jer je to bila jednorazredna škola u kojoj su bili učenici od prvog do sedmog razreda i svima je predavao sve školske predmete. Gabajeva Greda ga se dojmila i zbog prirode pa je taj osjećaj ostao u njemu i do danas – bavi se proučavanjem svega što u prirodi postoji - napisao knjige o leptirima, orhidejama, itd.

Nakon nekog vremena otac prof.dr.Kranjčeva izvukao je sina iz Gabajeve Grede tako što je došao kolima iz Đurđevca, natrpao njegove stvari u kola, djecu iz škole raspustio da idu kući, podvorniku predao ključ od škole. Otac ga je upisao na Pedagošku akademiju te je po završetku iste dobio dekret da ide u Đelekovac (obližnje malo mjesto). U Đelekovcu je trebao ostati odraditi 8 godina jer je dobivao stipendiju za studij, a poslije se odselio u Koprivnicu i radio u osnovnoj školi i gimnaziji i predavao biologiju. 1975. bio je u Školskom centru i ravnatelj gimnazije do penzije 1995. 

Od 1954. pa do danas godišnje po 10 do 20 puta ode u Gabajevu Gredu, proučava prirodu koju je tamo zavolio kao mlad čovjek,  tu pronalazi podlogu za građu za magisterij i doktorski rad. Također je snimio puno televizijskih emisija za školski i naučni program. Do sada napisao na desetke knjiga i još uvijek puno istražuje i piše.

Inače, prilikom posjete prof.dr.Kranjčevu u Domu za starije u Koprivnici vidljivo je da taj čovjek i danas puno radi i proučava prirodu. Na podu u prozirnim plastičnim vrećama uredno složeni primjerci sitnih grančica koje je prikupio u području Gabajeve Grede. Naime, u tim grančicama se nalaze razne vrste paukova (neke i nepoznate do sada) koji su naredni zadatak za istraživanje prof.dr.Kranjčeva.

Također nam je pokazao i primjerke knjiga koje je napisao o leptirima u Hrvatskoj, zatim o orhidejama u Hrvatskoj. Po riječima prof.dr.Kranjčeva mnogi razvikani fakultetski profesori s visoka gledaju na njegova istraživanja, a sami nisu u svom profesorskom radu napravili niti jedan znanstveni rad, nikad ništa napisali i krivo im je da je jedan provincijski profesor toliko toga obradio.

U svojoj maloj sobi prof.dr.Kranjčev ima i fotoaparat kojim sve svoje predmete proučavanja fotografira selektira i svoja zapažanja i rezultate piše na kompjuter. 

Vrlo elokventan, smiren i prijazan, skroman i samozatajan ali vidjelo se i u Domu za starije gdje živi, a i prilikom posjete obitelji Pjatakov koliko ga ljudi cijene i poštuju.

Branka Dragičević

2016

Životopis prof: Kranjčeva

Dr.sc.Radovan Kranjčev rođen je u Đurđevcu 16.listopada 1934. godine kao najstariji sin poznatog đurđevačkog učitelja dr. Ivana Kranjčeva (1900.-1957.) i Anastazije Kranjčev rođ. Lončar (1914.-2005.)

U rodnom je Đurđevcu provodio bezbrižno djetinjstvo sa svojom braćom i sestrama u krugu široke obitelji sve do Drugog svjetskog rata i poraća kada je obitelj, a pogotovo otac obitelji dr. Ivan Kranjčev doživio mnogo neugodnosti i degradaciju.

Radovan je još kao dječak pokazivao neobično zanimanje za prirodu, odnosno botaniku u čemu je imao podršku oca. Zato je postao profesorom biologije i doktorom bioloških znanosti. Posebno istražuje prirodu Podravine, a kao i njegovog oca fascinirao ga je fenomen Đurđevačkih peski.

Cijeli svoj radni vijek proveo je u prosvjeti kao učitelj, nastavnik i profesor te ravnatelj. Učiteljsku školu u Križevcima završio je 1952. godine, diplomirao je na Višoj pedagošoj školi u Zagrebu 1957. godine. Radio je u Gabajevoj Gredi, Đelekovcu, osnovnoj školi i gimnaziji u Koprivnici gdje je obnašao dužnost ravnatelja.

Zanimao se pedagoškom problematikom i oblikovanjem nastavnih programa biologije za gimnaziju. Stekao je zvanje profesora mentora i dobitnik je nagrade "Ivan Filipović".

 

Dr. Kranjčev bavi se publicistikom i znanstvenim radom. Objavio je desetke knjiga (kapitalna djela su "Leptiri Hrvatske" i "Hrvatske orhideje") i više od 2.000 članaka u domaćoj periodici te različitim časopisma i listovima u kojima surađuje; zato ga smatraju jednim od najproduktivnijih hrvatskih biologa.